Ponešto o meni 

Radomir dr. Dumičić

Kada sadašnjost gotovo rukom dodiruje konačnost, kada maglovito sutra tinja kao lojanica na oltaru prolaznosti, a zaborav poput dima izlazi iz riznice uspomena obavijajući sjećanja u bezdanu vremena i beskraja, pitam se koliko i što mogu napisati o sebi da bi ta slika bila bar dio mene.

Jer bilo što da napišem, nikada neću napisati sve, neću moći ili neću htjeti dio svoje samoće i bezimenosti podijeliti sa bilo kime. Uvijek će ostati nešto skriveno u dubinama vječne tišine i šutnje.

Pisati o životu kojeg je jesen već prekrila mrazom ili proljeću čije je lišće odavno požutjelo i popločalo staze nepovrata, početi pisati od kraja ili početka postojanja, svejedno je. Jer zadnja točka koju stavim na kraj ima isto značenje. Ostaje mi da ispijem zadnje kapi nektara i pelina iz napukle čaše života i da se upitam još jednom prije nego se razbije – tko sam ja? Jesam li ovo što jesam ili sam trebao biti nešto drugo? Vrijeme će jednom, možda, umjesto mene odgovoriti, ali ja tu istinu – neću čuti…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.